Malo je onih koji prije 20 godina nisu svakodnevno pjevušili legendarnu Ivčićevu pjesmu Stop the war in Croatia. Pjevušeći je, donosila nam je smirenje u vremenima nemira, radost u vremenima tuge, ponos u vremenima poniženja. Plava zastava sa zlatnim zvjezdicama koja se vijori na europskom povjetarcu, tamo negdje na dalekom Zapadu, bila je poput slamke spasa. Molili smo i pjevali, na hrvatskom i na engleskom. I čekali. Čekali. Lijegali smo s nadom da će se rat okončati danas ili sutra jer Europa to želi i može. Uslijedili su  krvavi dani u kojima  se nada u europsku pomoć  počela gubiti, a vjera u vlastitu snagu dovela do konačne pobjede. No, iako pomalo razočarani, još uvijek bi zapjevali:

We want to share the European dream
we want democracy and peace
let Croatia be one of Europe stars
Europe you can stop the war

Rat je završio i ostavio nam, unatoč pobjedi nad agresorom, gorak okus u ustima. Uz sva grozna stradanja, duhovna i materijalna, pobjeda i nije izgledala kao pobjeda. Sve ove godine dok smo liječili ratne rane, učili se tržišnom gospodarstvu, demokraciji, misao vodilja je bila: I mi ćemo jednog dana biti jedna od onih sjajnih zvijezdica. Trebamo samo malo zavrnuti rukave i dovesti se u red. Malo maskare, pudera, rumenila i evo nas, nova europska Hrvatska, Jugoistočna Europa, a ne Zapadni Balkan. No, svjedoci smo kako Lijepa naša nije baš svima tako lijepa kao nama i da je trebalo napraviti cijelu paletu raznoraznih faceliftinga i plastičnih zahvata da bi Lijepa naša postala lijepa i po europskim standardima.

I svaki put, kad je naša mlada (Hrvatska) bila spremna sa svojim mirazom (prirodnim i inim ljepotama) ući u brak s Europom, eto na , uvijek bi nam se nešto izjalovilo. Em Haag i Carla del  Ponte, em Slovenci s razgraničenjem, em korupcija… stotinu i jedan problem, a mi na iglama. Činilo se da ćemo vječno ostati istočno od raja. Mijenjale se vlade i svaka je mislila da će baš ona potpisati sporazum o ulasku Hrvatske u EU. Nadali smo se, iščekivali, proklinjali svakog tko nam je na tom putu podmetao nogu. A bilo ih je jaaaako puno, toliko da se stekao dojam kako su zbilja svi protiv nas. Al unatoč svemu, strpljivo smo čekali u redu. No, svaki put kad bi pomislili: Evo sad je red na nas, uletio bi netko drugi, i po našem mišljenju,  10 puta gori od nas! Bugarska i Rumunjska, jad živi, hej! Ma kako su one onakve ušle, a mi još nismo spremni?!! Zaključujući o možebitnim bjelosvjetskim tajnim urotama protiv nas, u ovom pitanju, jako smo podsjećali na naše istočne susjede koji uvijek njuše nekakvu zapadnu urotu zbog koje ne mogu ostvariti svoj tisućljetni san o obnovi  nekadašnjeg veeeelikog carstva. S obzirom da cijeli Balkan, uključujući I Hrvatsku, sluša Cecu, Bubamaru, Karleušu i ine prpošne umjetnice/ke živopisnih imena, možemo reći da im se carstvo dobrano obnovilo i proširilo. Bar u glazbenom smislu.

No, znali smo mi da je ipak najveći problem u nama samima. Isprva smo računali, onako po naški, da će nam oni tamo progledati kroz prste, neće sad baš cjepidlačiti ,pa znaju kako ih mi znamo uvijek lijepo dočekati i počastiti. Računali smo, dogovorit ćemo se nekako, okrenuti janje, prase, nazdraviti. Ali ovaj put,ništa od našeg južnjačkog šarma . Dobili smo tonu spisa i naputaka kako se dovesti u red, popularnih 35 poglavlja koja niti bivši ministar Jandroković nije znao nabrojiti. Išla je i naša premijerka u komšiluk izgladiti sporove, porazgovarati, omekšati te krute Slovence, novopečene Europljane. Pregovarala je u crnom, crvenom i bijelom kompletu sa biserima, broševima, naušnicama, torbama..napadala sa svom raspoloživom artiljerijom i uspjela ih šarmirati. K’o pravo žensko! Ne smijemo zaboraviti na Nju. Hvala bivša premijerko! Taman kad smo pomislili da se nikad nećemo “očistiti” od svakojakih grijeha naših bivših političkih uzdanica, došao je i taj dan. Probudismo sudove, pregledasmo račune, napunismo zatvore, učinismo totalni make over i napokon se svidjesmo Europi. Poput prave mlade, prije udaje, ostade jedino roditelje pitati blagoslov. Na svetu nedjelju, 22.siječnja. dobismo blagoslov većine. Škrinja je spremna, mlada se dotjerala, puna nade u spas, pjesma se čuje, kao davnih 90-ih. Sjećate se?

We want to share the European dream
we want democracy and peace
let Croatia be one of Europe stars….

Samo, nismo onda niti mogli zamisliti kako danas nećemo baš svi biti razdragani po pitanju ulasku u EU.  Kako će biti i onih koji su puni skepse, straha od te zajednice koja nam je 20 godina bila poput zvijezde vodilje. Potpuno opravdano. Sva naša patnja, nervoza,  stezanje remena i slično, sve je bilo u službi ulaska u EU. Politička elita je  lijegala i budila se s mišlju kad će Hrvatima svanuti europski dan. Ako ni radi čega onda barem da nam se Slovenci više ne rugaju. I evo ga, ne samo da nam se Slovenci više neće rugati već će nam mnogi drugi i zavidjeti! Dvadeset i osma stolica  za europskim stolom je naša. Promatračka, za sada. Al nema veze, stolica je stolica! Stižu čestitke, sa svih strana, iskrene, neiskrene, na hrvatskom i na engleskom.

Crnogorska vlada je putem svog Twitter profila uputila čestitku na engleskom hrvatskoj vladi: Congratulations to Croatia for voting to join the EU (Čestitke Hrvatskoj na glasovanju za ulazak u EU). Vlada RH odgovorila je također tweetom na engleskom jeziku u kojem im se zahvalila na čestitci.

‘Thank you, you can count on our support and help during the negotiations with the EU. Greetings to Montenegro (Hvala, možete računati na našu potporu i pomoć tijekom pregovora s EU. Pozdrav Crnoj Gori), stoji u odgovoru Vlade RH.

Jel’ Montenegro možda još neka minijaturna zapadno europska kneževina  ili  je to ona ista Crna Gora čiju smo seriju Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne znamo svi pratili i, koliko se sjećam, bez titla i prevoditelja, razumijeli?

Bilo kako bilo, malo smo zaglumili Engleze po susjedstvu. I neka smo! Zaslužili smo se malo praviti važni jer nije svatko za Europu. Dakako! Europljani smo mi oduvijek i bili, ma koliko mi/oni šutjeli o tome. Malo manje od Rumunja i Bugara, doduše. E, da je bilo znati 1493. godine pa na Krbavskom polju umjesto ratovanja s Turcima,  nabiti koje janje na ražanj i okladiti se , onako prijateljski, tko će prije ući u Europu. Ionako danas pola Hrvatske priča turski. Kardeşinize selam gönderiyorum.

Dok se naši većinski eurofili raduju, euroskeptici tuguju, Europljani strahuju od dolaska balkanskog l’enfant terrible-a, a susjedi u regiji pucaju od ljubomore,  zaglumit ćemo  mi opet Engleze I na Facebook stranice Vlade RH napokon  objaviti status :   Hey you, I’m in EU!  Relationship : Engaged!

In Medias Res

Povezane vijesti:

1. KOLUMNA: O, teški živote penzionerski Mili Bože, u kakvoj mi državi živimo! Često me ova...
2. KOLUMNA: Vrime od mižerije Sretna nam Nova godina! Vatrometi, pjenušci, kolači, toalete, putovanja, frizure,...
3. KOLUMNA: Svakog gosta, tri sata dosta Snježne radosti Ajmo curice, ‘ajmo dječaci, student i đaci, milicajci,...
4. Ružičasti svijet naše premijerke Poznato je da u našoj zemlji svi na sve gledaju...